Danilo Vuksanović
Svetlopisni dnevnik Vladimira Zupca
Nametnulo se Vladimiru Zupcu više hiljada fotografija nastalih za različite povode i razloge, da ih obradi načas jednom od mnogobrojnih kompjuterskih alatki i tako iznedri svoje Fotografike, dajući im autorski pečat u specifičnom „slikarskom“ ruhu. U mnoštvu vizura koje su okom fotografa vremenom postajale zapisi likovnog prosedea, iznalazimo fragmente situacija i atmosfere. Tačnije, vidimo slike ljudi. Portreti su smešteni unutar tih atmosfera i često oslobođeni deskriptivnih detalja. U fluidnim tezama svakodnevne akcije i posmatranja Vladimira Zupca (koje je postepeno preraslo u samoposmatranje), uviđamo oreole koloritnih površina, distorzirane linije svetlopisnih uopštavanja do apstraktnih kompozicija koje same sebi postaju bitne, bez obzira na motiv o kome je reč. Zapravo, autor Fotografika ustaje u svom nemiru sećajući se prošlosti ispunjene slikama, tamo na Petrovaradinskoj tvrđavi ili na zidovima svoga stana. Ustaje i gleda, netremice tražeći objektivom da izazove skriveno ne bi li ga isterao na videlo.
U kaleidoskopima prošlosti možemo pronaći inicijalnu potrebu Vladimira Zupca za slikom – fotografisanom, opaženom u okrilju realnosti ili nanovo viđenom. Potom, kako se godine i nastale fotografije nižu, od crno belih, dokumentarnih i životnih, pa sve do današnjih „slikarskih“, u zajednici sa nebrojenim fotografijama slika, crteža i akvarela koje je načinio, možemo osetiti težnju da se nastalo sjedini sa fotografisanim, da mu se na taj način koliko je moguće udahnu kvaliteti likovnog i ugrade u sopstveni vizuelni izraz.
Ne, nije Vladimir Zubac tražio odgovore u tuđim tumačenjima fotografije, nije se osvrtao na kvazifotoradnike i pomodare tehnoloških dostignuća (koji su sebe nazivali tvorcima fotografije), a nije pratio ni pritoke modernih strujanja u savremenim tendencijama fotografije i svega drugog što se oko nje može sresti. Vladimir Zubac je sakupljao svet oko sebe, i dok je fotografisao sve više i više je saznavao. Godine su tekle, fajlovi se množili u oblicima starim i novim, a sfera digitalnog već je odavno zauzela primat, i to ne samo u fotografiji kao mediju.
Zahvaljujući sistematičnosti koja ga krasi i strpljivosti u vrednom zanosu, stvaralački život ga je bodrio da i dalje beleži oko sebe, kroz sebe, dokumentujući realnost, istovremeno otvarajući veliki broj opcija skrajnutog i nedodirljivog. Tako su se granice likovnog, dokumentarnog i tragalačkog sjedinile u zajednički kreativni aparat. I kao i svaki fotograf koji svojim sadržajima nameće pravila, Vladimir Zubac prikuplja delove stvarnosti i tumači je jednako kao što to mogu crtež ili slika. Zato je verovatno i prirodno da su njegove Fotografike otisnute na platnima, nategnute na slepe ramove i jednostavno uramljene.
Na njegovim Fotografikama, provučenim kroz emotivni filter bojenih „senki” nalaze se poznati i nepoznati ljudi. Prostori Vladimira Zupca, sa druge strane su ikonično apstrahovani i ujedinjeni u amblematskim prikazima (Petrovaradinske tvrđave, ulice i vremena u njoj, Dunava i oboda njegovih) – naspram likova koji u takvim prostorima postoje.
I jeste, sklon je Vladimir Zubac blurovanim zahvatima u svojim ciklusima kada razrađuje i razigrava motive kojima pridodaje dodatnu dinamičnost. Konačno, treba reći da se slike koje vidimo u ovom opusu vrlo lako preobraćuju u uspomene koje svi možemo prisvojiti kao svoje. Slikajući naslikano u fotografskim obličjima, Vladimir Zubac nam potvrđuje da stvarnost ne može biti naša, naša može biti jedino slika – fotografija o njoj.
U takvom svetu, gde su informacije dominantne, ostaje nam da se zagledamo u odraze Fotografika i osetimo prisustvo fotografa koji nije samo to.
May 19th, 2014 at 16:49
Prijatelji ovog fotografa i zapisivača okom kamere, bili su Miroslav Antić, Duško Trifunović, velikani pera i kičice, on sam ima višedecenijsko iskustvo u fotografisanju službenih prilika, ali i za svoju dušu….
Klonio se “foto-analitičar” prejakih reči, kurtoaznih pohvala drugima i obrnuto i uspeo je, da tiho i polako, bez pompe, napiše, naslika, izvaja snažan FOTOSPIS, čitava istorija novosadske kulture dobre polovine XX veka u objektivu je Vladimira Zupca, naročito nekadašnja TV Novi Sad…
June 15th, 2014 at 17:38
Ovih dana plovim Južnim morima, prijatelji su mi omogućili da posmatram utakmice Svetskog fudbalskog prvenstva u najvećoj zemlji Južne Amerike…
Družio sam se sa velikanima pera, Markesom i Karlosom Fuentesom, a ovde sam davno, davno upoznao Marija Vargasa Ljosu, ali mnogi mi kažu da su zvezde današnjice Lionel Mesi, izvesni Darijo Srna (teško za izgovorit…), Baloteli…
Daj da i njih upoznam, rekoh sebi i eto me u Riju…
Pre utakmica, svratih na svoj omiljeni sajt i videh fotografije Vladimira Zupca…